akac, mislim da si prvi ukrcaj napravia na mojoj firmi. ako si taj onda je rijeÄ o poÅ¡tenom, vridnom i dobro oodgojenom Äoviku/momku. ne ispriÄavaj se kad si u pravu, posebno ne gorima od sebe.
onaj post u meni izaziva gaÄ‘enje i uvik se borim da li se osvrnit ili ne. to Å¡ta poÅ¡ten svit muÄi nas je i dovelo do point of no return.
Äitajući tvoj post pala mi je na pamet Palmina.......
Uspomenu na nju dugo je Äuvao i djeÄji vrtić na Marjanu. A onda je doÅ¡la mlada demokracija. Kad bolje razmislimo, Palmina je u novom poretku dobro i proÅ¡la. Spomen-ploÄu na njezinoj rodnoj kući nitko nije minirao. U danima kada su splitski antifaÅ¡isti letjeli u nebo, onda je ostala na svome mjestu. Do ploÄe nisi mogao ako ne otvoriÅ¡ kapiju i uÄ‘eÅ¡ u mali, tijesni dvor, a noćni bombaÅ¡i su bili, valjda, klaustrofobiÄni ili naprosto piÄke uplaÅ¡ene mogućnošću da im domaćin zvekne jednu preko uÅ¡iju. Tete iz vrtića koji je instantno preimenovan, skinule su staru tablu s imenom i Palminin portret koji su potom pristojno vratili obitelji. Tko se htio obavijestiti, toliko je o Palmini Piplović odavno mogao saznati.
No, da se mi vratimo njegovoj teti i vrtiću koji se ponosio njezinim imenom. Na Äijoj je zemlji on podignut? Nećete vjerovati… „Jednega dana tamo nike teÅ¡ke godine“, kako bi to rekao Toma Bebić, drugovi su posjetili tužni dom obitelji Piplović i domaćinima se požalili kako pritiÄe dice, a fali mista za njih skućit. Eto, VaroÅ¡ je pun maleÅ¡nih djevojÄica i djeÄaka, a nigdi lipe particele da se izgradi jedan Å¡esni diÄji vrtić.
Mile Piplović, zanimanjem mesar, nastavljaÄ uhodanog obiteljskog obrta, imao je pet sinova i tri kćeri. Svi su bili partizani ili, kao Palmina, ilegalci. Å pira su pojeli vukovi na Zelengori. Karla, nogometaÅ¡a RNK Split i Älana Prvog splitskog partizanskog odreda, Talijani su u zatvoru toliko prebili da nikada viÅ¡e nije doÅ¡ao sebi. Umro je u duÅ¡evnoj bolnici. Za Palminu znate. Kad su drugovi navratili u dom Piplovićevih, Mile je već bio pokojan. Njegovi sinovi nisu se, meÄ‘utim, ni najmanje kolebali. Å to je bilo familiji koja je toliko dala, odreći se joÅ¡ i piÅ¡ljive parcele ispod marjanske vidilice, koja je stoljećima bila u njihovom vlasniÅ¡tvu?! ZemljiÅ¡te koje je i onda, a kamoli danas, vrijedilo cijelo bogatstvo, oni su velikoduÅ¡no darovali za opće dobro, niÅ¡ta ne uvjetujući, Äak ni ime budućeg vrtića. I nikada nisu požalili. Jer, gdje ćeÅ¡ veće sreće od spoznaje da si tolikoj djeci uljepÅ¡ao nježne godine?! Ljude ispunjava ponosom spoznaja da su jednoj jedincatoj osobi darovali osmijeh, a zamislite koje je to postignuće tisućama klinaca priuÅ¡titi veselje....
crno bili, nemoj mi odgovarat stavljen si na ignore.
obrodosli nazad kolega
