Što ti je život...

Ponedjeljak je ujutro. Ispijam kavu i mislim se kako bi bilo dobro da se danas nešto napokon promijeni. Kao da je vec standardno postalo. Kavu sam popio, telefon je spreman. Ne, čekaj! Provjeri mail! Razočaranje! Dobro i nije toliko strašno, pa sinoc si provjerio sve. Budi razuman, kolika je vjerovatnost da ce ti bas u ovih par sati netko nešto pozitivno odgovorit, kažem sam sebi. Hajde udahni i krećemo.

Dobro jutro, pri telefonu je...zanima me ima li kakvih novosti vezano za kadeturu? Poceo sam izbjegavat zvat agencije i kompanije u prisutnosti ukućana jer već i u njihovim očima osjećam žaljenje zbog uzaludnog truda. I tjedan za tjednom, ponedjeljak za ponedjeljkom, dok napokon ne shvatiš da te službenik ili službenica s druge strane gotovo pa poznaju. Po boji glasa valjda, naglasku? Ovaj ponedjeljak je bio razočaravajuć najvise zbog te spoznaje. Nakon tri progovorene riječi gospođa mi se obraća i izgovara moje ime iako ga nisam jos ni spomenuo???
Pa zar je ova agonija toliko daleko otišla? Jesam li postao predvidljiv ili sam se ponovio previše puta? Zašto mi se čini da se vrtim u krug i da se tjednima već ništa ne mijenja?  Kako se Država nije pobrinula za moj problem i problem svih nas budućih pomoraca? Gdje su te subvencije za ukrcaj kadeta i asistenata koje ima primjerice Engleska? Da li je ovo ta sedma kora ili mozda grizem u kamen jer koru još uvijek nemam? Dokad će ovo sve skupa trajat? Kako izać s ovog broda koji ne ide nigdje?
Puno je pitanja, jako malo odgovora.
Znam da nisam jedini slučaj u ovoj Našoj. Nadam se da će nas bit što manje koji sjedimo doma, a što više koji RADIMO NA BRODU kako bi za koju godinu mogli nešto i zaradit te ulagat i trošit u toj Našoj.
Jedna je stvar gotovo pa sigurna. I idući ponedjeljak ću nazvat i reći isto „Dobro jutro, pri telefonu je....“.

Mirno Vam more!