Heroji i kukavice na moru

Slika zapovjednika Williama Lewisa Herndona kako 1857. mirno puši cigaru dok tone skupa s brodom postala je simbol hrabrosti američkih pomoraca, ali i svojevrsni početak mita o kapetanima koji tonu s brodom

Nakon nasukavanja broda »Costa Concordia« pokraj otoka Giglio, preživjeli putnici danima svjedoče o kaosu i neredu tijekom evakuacije, kada mnogi nisu poštivali tradiciju davanja prvenstva ženama i djeci pri ukrcaju na čamce za spašavanje. Isto tako, ogorčeni putnici tvrde da je kapetan Francesco Schettino, suprotno uvriježenom stereotipu o zapovjedniku koji tone skupa s brodom, među prvima napustio podrtinu, oglušivši se čak i na izravne naredbe talijanske Obalne straže da se vrati kako bi pomogao u akciji spašavanja.
    I jedno i drugo razbija pomalo romantiziranu predodžbu o potonućima brodova, u kojima se muškarci kavalirski žrtvuju za spas žena i djece, a kapetan broda stoički prihvaća smrt u dubinama radije nego gubitak broda. Postavlja se i pitanje postoje li propisi koji određuju kako se napušta brod, s obzirom na dob i spol putnika i članova posade.
  
Kaotična praksa

U najkraćim crtama – postoje, ali se u niti jednom dijelu ne odnose na spol ili dob i s njima povezano pravo prvenstva pri spašavanju. Međunarodna pomorska organizacija prilično je detaljno definirala, primjerice, koliko i kakvih čamaca i ostalih sredstava za spašavanje putnički brod mora imati, kao i gdje moraju biti smješteni, a definirano je i u kom vremenu brod mora biti evakuiran. Kada se oglasi uzbuna, putnici na cruiserima moraju se uputiti prema »muster stationima«, odnosno točkama za ukrcaj na čamce za spašavanje, po unaprijed utvrđenom rasporedu, prema broju kabine, te se, u slučaju izdavanja zapovijedi o napuštanju broda, ukrcati u čamce.
    Mnoge su akcije spašavanja, međutim, u praksi daleko kaotičnije, pa posada broda nerijetko u čamce ukrcava koga stigne, odnosno one koji su do čamaca uspjeli doći. U nekima od takvih situacija, kada nije bilo mogućnosti da se svi ukrcaju na čamce i spase, muškarci su ustupali svoja mjesta ženama i djeci, no takav postupak nije reguliran pomorskim propisima, a ni u praksi diljem svijeta nije ni približno čest kako se ponekad misli. Slično je s kapetanom koji tone s brodom – takva obaveza, naravno, ne postoji, a kapetan čak ne mora biti ni zadnji koji će se ukrcati na neko od sredstava za spašavanje. U mnogim situacijama, poput napuštanja »Coste Concordije«, putnici su evakuirani bez evidencije i reda pa je teško uopće utvrditi jesu li i u kom trenutku svi napustili brod.
  
Tereti ga SOLAS

U konkretnom slučaju, to ipak ne opravdava kapetana Francesca Schettina, koji je prema SOLAS konvenciji bio dužan provoditi mjere zaštite i spašavanja putnika, za što je, prema mišljenju brojnih stručnjaka, njegova prisutnost na brodu tijekom akcije spašavanja bila jedan od osnovnih preduvjeta.
    Korijene današnjih evakuacijskih prioriteta, spašavanje djece i žena prije svih, istražio je i u svojoj knjizi »Woman and children first: 19th Century Sea Narratives and American Identity« opisao engleski profesor Robin Miskolcze. Sve to druge polovine osamnaestog stoljeća, u Engleskoj i Americi prevladavalo je uvjerenje da Bog određuje tko će preživjeti havariju broda, a tko ne, pa nije bilo ni kritika usmjerenih ka onima koji su se, doslovce gazeći preko drugih, dočepali sigurnosti. No, s razvojem humanističkog razmišljanja, posebno u devetnaestom stoljeću, te stvaranjem slike o ženama kao zaštitnicama i stupovima obitelji, medijska izvješća o nesrećama postajala su sve kritičnija prema muškarcima preživjelima u pomorskim nesrećama koje su odnijele živote žena i djece.
  
Suprotni primjeri

Tri su nesreće koje su u to doba u Engleskoj i Americi, a posljedično i u većem dijelu zapadnog svijeta, učvrstile načelo »prvo žene i djeca«.
    Prva je potonuće broda HMS »Birkenhead«, 1852. godine, kada su, prema navodima preživjelih, vojnici na brodu stajali u stavu mirno, dok su žene i djeca ukrcavani u čamce za spašavanje. Golema većina muškaraca na brodu smrtno je stradala, a njihov plemeniti čin opisivan je kao primjer čiste i uzvišene ljudskosti. Dvije godine kasnije, havariju broda »SS Arctic« obilježilo je posve suprotno ponašanje, a preživjeli muškarci u novinskim su izvještajima i u javnosti obilježeni kako kukavice koje nisu spasile niti jednu jedinu ženu ili dijete.
    No 1857. članovi posade i muški putnici parobroda »Central America« u čamce za spašavanje ukrcali su žene i djecu, po cijenu vlastitih života. Ti su muškarci, većinom tragači za zlatom u američkoj »Zlatnoj groznici«, slavljeni kao heroji koji su žrtvovali svoje živote i novostečeno bogatstvo u činu ultimativnog kavalirstva. Slika zapovjednika Williama Lewisa Herndona kako mirno puši cigaru dok tone skupa sa svojim brodom postala je simbol hrabrosti američkih pomoraca, ali i svojevrsni početak mita o kapetanima koji tonu s brodom. Mnogi su kapetani i nakon Lewisa sa svojim brodovima i nestali u dubinama, no to nikako nije njihova dužnost. Naprotiv, dužnost im je da upravljaju akcijama spašavanja i koristeći sve svoje profesionalno znanje i iskustvo spase što je moguće više života ljudi na brodu, uključujući i vlastiti.

Kinezi odabrali smrt na »Jeinshanu«
  
    Pomorski kapetani nerijetko u kritičnim situacijama riskiraju vlastiti život kako bi spasili ostatak posade, putnike i sam brod. O tome svjedoče nebrojeni primjeri iz povijesti, ali i iz današnjih dana. Jedan od najsvježijih je primjer kineskog broda »Jeinshan«, koji je 2008. godine potonuo blizu Filipina. Dvadeset šestoricu članova posade koji su prije potonuća napustili brod iz olujnog je mora spasila posada japanskog tankera »Towada« pod zapovjedništvom hrvatskog kapetana Mate Beretina, no zapovjednik i upravitelj stroja odbili su napustiti brod u pokušaju da ga spase od potonuća. U tom su pokušaju, nažalost, obojica nestala, zajedno s brodom. Posada »Towade« za herojski je pothvat nagrađena Plavom vrpcom Vjesnika.