Propadne li brodogradnja, Hrvatska je u bankrotu

Je li – nakon fijaska prvog kruga privatizacije hrvatskih brodogradilišta – neizbježan potpuni promašaj drugog kruga? Odgovor je – da, promašaj će biti neizbježan, suglasni su bar u tome svi ključni akteri te privatizacijske avanture: i radnički sindikati u škverovima, i najzainteresiraniji kupci, i Vlada, pa i mjerodavni ministri Europske unije, ali s dijametralno suprotnom ili-ili argumentacijom.

 • JE LI VRIJEME ZA PRODAJU BRODOGRADILIŠTA?
– Za sindikate je fijasko prvog kruga krunski dokaz da lošijeg vremena od sadašnjeg za tu prodaju nema te da će stoga i drugi krug biti unaprijed osuđen na potpuni promašaj, dok Vlada, EU i kupci tvrde da je neovisno o svjetskoj i domaćoj gospodarskoj krizi ovo pravi i gotovo posljednji čas za tu vrstu privatizacije (jer Vlada ne može na povoljan način doći do dodatnog kapitala za potporu brodogradnji, a EU-kupci do jeftinijih terena na Jadranu). Odgodi li Vlada prodaju škverova, prema tom trojcu ključnih aktera, propalo bi svih šest brodogradilišta iz privatizacijske ponude.

* JE LI PRODAJA ZA JEDNU KUNU – PRESKUPA?
– Za sindikate je, pa dosad i za Vladu, to – ako bi kupci preuzeli veći dio brodogradilišnih dugova, spasili gotovo sva radna mjesta te modernizirali proizvodnju – bila najniža moguća, a ipak prihvatljiva cijena. Za EU je to samo cijena, koja služi za početno istraživanje međunarodne potražnje, nakon koje, u drugom krugu, Hrvatska treba preuzeti i veći dio dugova brodogradilišta (valjda, kao što je učinila prije nego što je rasprodavala svoj bankarski sustav mreži šest velikih EU-banaka, darovavši im usput i gotovo svu nacionalnu štednju). Za sve dosad zainteresirane kupce je to enormno visoka cijena, koja kao da svjedoči samo o tome da Hrvatska s tom privatizacijom ne misli ozbiljno, jer oni na kupnji terena pod brodogradilištima žele ostvariti superdobit.

 • MOŽE LI VLADA UDOVOLJITI ZAHTJEVIMA SINDIKATA?
– Da bi im udovoljila, odluči li se – ako već ne za odgodu, a ono bar za približno iste uvjete prodaje i u drugom krugu, pa dotad i na dodatna državna jamstva za refinanciranje dospjelih dugova uz punu i redovitu isplatu plaća i ostalih radnih prava, Vlada bi se morala ili zadužiti za dodatnih milijardu eura ili krenuti u drastično rezanje državne potrošnje u proračunu za iduću godinu, što podrazumijeva i novo, dodatno smanjivanje plaća u javnom sektoru za najmanje pet posto. Kako sad stoje stvari, Vlada još nema te političke snage, a na raspisivanje prijevremenih izbora nije spremna, kao što ni većina korisnka proračunskog novca nije spremna na značajna, dodatna odricanja. Ne udovolji li Vlada sindikatima u tom scenariju drugog kruga, najavljeni su masovni štrajkovi brodograditelja i metalaca, kojima će se dodatno otežati financijsko stanje u većini brodograđevnih kompanija.

 • MOŽE LI VLADA UDOVOLJITI ZAHTJEVIMA ZAINTERESIRANIH ZA KUPNJU ŠKVEROVA?
– Da bi im udovoljila, u drugom bi krugu morala sama preuzeti većinu dugova brodogradilišta, podmiriti sve svoje obveze iz bankovnih jamstava te upisati terene na kojima se nalaze brodogradilišta u temeljni kapital tih kompanija, pa makar je uglavnom riječ o pomorskom dobru, te potpuno odustati od određivanja vrste djelatnosti na tim prostorima u skoroj budućnosti. U završnici transakcije, vjerojatno bi Vlada trebala preuzeti bar polovinu troškova zbrinjavanja većine radnika, od kojih će većina za novu namjenu tih prostora biti suvišna. Tim zahtjevima Vlada ne može udovoljiti i iz zakonskih, i iz socijalnih, pa i iz političkih razloga, pa je najvjerojatniji potpuni promašaj drugog privatizacijskog kruga, nakon kojeg će uslijediti stečajevi većine brodogradilišta te u prvi mah izbacivanje više od 10.000 radnika zaposlenih u škverovima i kod njihovih dobavljača na – burzu rada.

 • MOŽE LI VLADA I DOGODINE ODRŽATI POTROŠNJU, AKO ŠKVEROVI ODU U STEČAJ?
– Ne može ni to, jer je brodograđevna industrija, s mrežom kooperanata – unatoč dugovima i gubicima – jedan od šest glavnih punjača državnog proračuna (nafta, duhan, brodovi, telekomunikacije, trgovački lanci, banke), pa bi propast brodogradnje dovela ukupne državne financije pred bankrot, nakon kojeg bi mogao uslijediti pad BDP-a veći od šest posto i u 2010. godini.

 • POSTOJI LI ZA HR-BRODOGRADNJU IKAKVO POVOLJNO RJEŠENJE?
– Dakako da postoji, ali podrazumijeva da Hrvatska do ulaska u EU vodi autonomnu privatizacijsku i zaštitnu politiku jer obostrani cilj Hrvatske i Unije mora biti gospodarski snažna, a ne bankrotirana Hrvatska. Stoga bi drugi krug privatizacije trebalo raspisati kad se postavi višestrano optimalno rješenje: da prednost ima javno-privatno partnerstvo nad prodajom za jednu kunu, da prednost u odabiru partnera ili strateškoga investitora imaju kompanije koje će proizvoditi brodove za preostale hrvatske brodare, pa i za Obalnu stražu, ratnu mornaricu i novu ribarsku flotu te da će bez suvišnih obzira Vlada na javnim natječajima, u slučaju jednakih ispunjavanja uvjeta, davati prednost svojoj brodogradnji. To podrazumijeva i promjenu cjelokupna razvojnog koncepta te potpuno okretanje domaćoj proizvodnji i izvozu, pa usput i punu primjenu ZERP-a i povlačenje vojnog kontigenta iz kompromitirajućeg rata u Afganistanu i okrupnjavanje domaće ponude u najkonkurentnijim sektorima (od proizvodnje hrane i cigareta, do turizma i graditeljstva, pa u konačnici i potpunu modernizaciju željezničkog prometa). U međuvremenu, Vlada mora u suradnji s velikim ovdašnjim bankama spasiti većinu brodograđevne industrije ili sama upravljati prenamjenom njezinih prostornih potencijala. Ako bi joj u toj zahtjevnoj misiji banke ovdašnje okrenule leđa, ili čak počele s ucjenama ili prisilnim, prijevremenim naplatama zajmova, Vlada bi trebala otvoriti knjige o reviziji pretvorbe i privatizacije banaka.

Preuzeto od Novilist.hr