Morska poveznica oduvijek je bila predmet sporova

Naš suradnik, šibenski kapetan Ivica Slavica ovog nam se puta javio tijekom plovidbe Indijskim oceanom kako bi nam prenio svoje dojmove i priču o Sueskom kanalu kojim, kako kaže, već 10 godina stalno plovi jer se nalazi na brodovima koji održavaju liniju između Europe i Dalekog istoka.

Zapovjednik kontejnerskog broda “NYK Olympus”, jednog od najvećih u klasi, kaže kako je podatke o plovnom putu kroz afrički pijeska prikupljao iz osobnog iskustva, ali i od agenata i pilota koji rade na tom području. Tome ćemo samo dodati “friške” podatke koji govore da su prihodi Uprave Sueskog kanala u travnju ove godine porasli za 28 milijuna dolara u odnosu na isti lanjski mjesec, što dokazuje da se svjetsko brodarstvo polako oporavlja od krize.
Svaki dan Sueskim kanalom prolaze tri konvoja, dva iz Port Saida i jedan iz Sueza. Plovidba traje 12 sati, a dužina od sidrišta Port Said do sidrišta Port Taufiq iznosi 193,5 kilometara. Prema Konvenciji iz 1888., kanalom smiju ploviti brodovi svih zastava, uključujući i izrealske kojima je prolaz dugo bio onemogućen. Širina kanala je između 300 i 350 metara, a širina između plutača 180 metara. Maksimalni dozvoljeni gaz je 25 metara, a najviša dopuštena brzina plovidbe je 14 čvorova.
Još od sredine 15. stoljeća do napoleonskog vremena mnogi su znastvenici pokušavali uvjeriti svoje vladare i turske sultane o važnosti tog spoja. Egipat je tada bio pod turskom vlašću, a uspomena na to vrijeme ostala je sačuvana u imenima gradova Port Said, Ismailia i Port Taufiq.
Napoleon je u svom pohodu na Egipat razmatrao i mogućnost prokopavanja starog kanala, ali je nakon pregleda zaključio da to ne bi dalo željene rezultate. Zbog toga je inženjeru Le Pereu naložio da ispita teren. Inženjer je podnio izvještaj s velikom greškom, jer je smatrao da Crveno more ima veću nadmorsku visinu od Sredozemnog mora.
Unatoč potrebi bržeg povezivanja s Indijom, Engleska nakon 1815. nije bila previše zainteresirana za izgradnju kanala. Ipak, 1829. je poručnik engleske mornarice Wargon ustvrdio da će se pošiljke za Indiju dostavljati mnogo brže preko Aleksandrije do Sueza nego brodovima oko Afrike.
Engleski časnici su 1840. godine uz pomoć epruvete i termometra dokazali da visnska razlika između dvaju mora uopće ne postoji, a pošli su od teze da voda na istoj nadmorskoj visini proključa pri istoj temperaturi za isto vrijeme. 
Na vlast u Egiptu 1854. godine dolazi vicekralj Muhamed Said i odmah poziva u Kairo svog prijatelja Ferdinanda Lessepsa, koji je još 1831. pročitao Le Pereove memoare i nakon toga ga nije napuštala ideja o spajanju Sredozemnog i Crvenog mora. Iako po struci nije bio inženjer nego diplomat, već je imao gotove elaborate o prokopavanju kanala. Uspio je od vicekralja dobiti koncesiju za prokopavanje i korištenje kanala na 99 godina, te preko francuskih i engleskih financijera osigurati 200 miljuna franaka za radove.
Dana 20. travnja 1859. Lesseps je okupio inženjere i radnike blizu jezera Manzeleh, i taj se dan smatra službenim početkom izgradnje kanala.
Od Sueza do Port Saida 1866. zaplovio je brod sijamskog kralja sa začinima za europsko tržište, a u suprotnom smjeru prošao je brod “Primo” francuske pomorske kompanije s 80 tona robe za Srednji istok. Sueski kanal svečano je pušten u promet 17. studenoga 1869. godine.
Englezi su zavladali Egiptom i 1882. zabranili plovidbu zbog učestalih sporova s Turskom i Egiptom oko upravljanja kanalom. Neutralnost kanala bila je zajamčena 1888. fermanom turskog sultana, ali oba ulaza u kanal nadzirali su engleski ratni brodovi. Okupacija Egipta trajala je do 1922., ali je Britanija zadržala pravo vojne zaštite svojih interesa u kanalskoj zoni.
Iako je Egipat nakon Drugog svjetskog rata tražio odlazak britanskih trupa, one su napustile egipatsko tlo tek 26. srpnja 1956. kada je vlada Gamala Abdela Nasera nacionalizirala kanal. Odgovor na to je bio napad vojnih snaga Engleske, Izraela i Francuske na Egipat 31. listopada 1956. godine, a kanal je bio zatvoren od 3. studenoga 1956. do 10. travnja 1957. godine, kao i nakon Izraelsko-arapskog rata, od 6. lipnja 1967. do 5. lipnja 1975. godine.

SlobodnaDalmacija.hr