Država zaboravila na obećano jamstvo od 15 milijuna USD iz 1999.

Navršava se deset godina od otvaranja stečaja nad šibenskom Slobodnom Plovidbom. I dok je jedina dobra vijest da je stečajni upravitelj uspio namaknuti sredstva za minimalne otpremnine i zaostale plaće šezdesetorici bivših radnika na kopnu, ostaje gorak okus prevare, jer se jamčena radna mjesta u sklopu tada na brzinu osnovane nove kompanije, Šibenske Plovidbe nisu ostvarila.

  Da se ozbiljno misli u verbalnim potporama razvoju gospodarstva u RH, onda bi se državne vlasti trebale držati svojih obećanja, konačno dati jamstva i u tom smislu pomoći da se iz pepela digne nova šibenska brodarska kompanija koja, vjerovali ili ne i nakon deset godina postoji, ali samo na papiru. Šibensko brodarstvo nije dobilo ni dinara od ondašnje države kada se prije pola stoljeća bivša tvrtka osnivala, dapače bilo je prisiljeno skupo kupovati zastarjele teretnjake preko beogradskih poduzeća iza kojih je stajala zloglasna Udba.

Nakon toga je Hrvatska eutanazirala Slobodnu plovidbu a da nije dala ni kune niti u novcu niti u jamstvima novoj kompaniji iako su Šibenčanima za te svrhe visoko pozicionirani političari obećali svotu od 15 milijuna dolara, sve u sklopu pravdanja odluke da se staroj tvrtki ne pomogne. Ako netko smatra da Hrvatska može biti kao Monaco a Šibenik Monte Carlo, dakle da nije nužno živjeti od privrede već samo od turizma i mešetarenja, trebao bi pogledati u kakvom su stanju sada naš grad i država, a ne smije se nikako smetnuti s uma da je pomoračka populacija jedna od rijetkih koja u Hrvatsku donosi čisti i to popriličan novac i ovdje ga troši, dok zauzvrat dobija neizvjesnost koji će je sve porezi i nameti snaći u budućim godinama. Stoga bi se država trebala odužiti ovom gradu i njegovom stanovništvu, bez obzira na to što je omiljena poštapalica političara da smo sada u kapitalizmu a ne u socijalizmu. Sada su rabljeni brodovi isto kao i prije deset godina izrazito jeftini, a da ne govorimo da bi se kroz kompaniju moglo pomoći i brodogradnji, koja u kriznim vremenima kao što su sada nema narudžbi te bi bilo logično da tada gradi za domaće potrebe. A sasvim je sigurno da bi se u ciklusu od 7-8 godina uložena sredstva i vratila pa bi u konačnici i država imala koristi od investicija u pomorstvu, umjesto da se sada zadužuje kako bi financirala glomazni činovnički aparat. Jer, kod nas se smatra velikom tragedijom i sama najava mogućeg ukidanja neke od mnogobrojnih općina a to što smo sami sebi uništili dobar dio privrede izgleda da nikoga od političara previše ne zabrinjava. A ovdje se radi upravo o tome da je država zabila zadnji čavao u lijes Slobodne Plovidbe a deset godina kasnije nitko od tih istih političara ne crveni nad činjenicom da je Šibeniku, gradu heroju iz Domovinskog rata pogaženo obećanje o davanju državnih jamstava za početak rada zamjenske brodarske kompanije.

Kad se pogleda koliki su se dugovi nagomilali u brodogradilištima, preko 2,5 milijarde dolara, za taj novac bi se danas moglo izgraditi 50 novih bulkcarriera po 50 000 tona i to po cijenama naših škverova, ali jamstvo od 15 milijuna dolara se nikada nije dalo Šibeniku, unatoč činjenici da su planovi o kupnji 5 do 8 rabljenih teretnjaka bili elaborirani i realni, odnosno brodovi bili odmah raspoloživi na tržištu za spomenutu cijenu. Da ne dociramo iz današnje perspektive kako bi se ista jamstva bila isplatila već u roku od 3 do 4 godine jer je nakon tadašnje krize na pomorskom tržištu nastupila dugotrajna konjunktura. I još jedna velika nepravda za kraj – mnogobrojni pomorci Slobodne plovidbe i ostali građani Šibenika uredno su uplaćivali rate za kupljene dionice tvrtke. Dok su špekulantski fondovi svoje dionice bez problema uspjeli zamijeniti za druge iz državnog portfelja, male dioničare nije nitko obeštetio, te tako ispada da su gubitak svojih radnih mjesta još i dodatno platili.

SlobodnaDalmacija.hr