Valiža od života

Polako se približava povratak muža doma. 

Laganini me hvata euforija i opet ću se ponoviti, jer  ne mogu odoljeti da to ne napišem, da su  mi ovi sivi dani  su sve lipši i lipši i kao da su  obojeni  najljepšim duginim bojama.

Dolaze nam blagdani koje ćemo napokon nakon puno godina provesti zajedno. 

Čitam postove mojih kolegica na forumu koje željno iščekuju ili su napokon dočekale povratak njihovih nadražih. Čitam postove onih koji se imaju vratiti i pišu čak sa aerodroma. Čitam, osjećam  svaku njihovu napisanu riječ i veselim se zajedno sa njima jer znam kako im jer znam kako je to živiti sve  dane i misece za onaj jedan trenutak i za ono malo dana što preostaje do ponovnog odlaska i pakiranja.

Svakog od nas za svaki predmet vežu asocijacije samo nama znane.

Jučer sam u jednom trgovačkom centru  ugledala kufere na akcijskoj rasprodaji i dok su moje prije razglabale koliko je koji od njih velik, koliko krpica i postola može stati u njega  i vrjedi li onoliko koliko piše na naljepnici mene je uhvatila takva tuga da  se nisam mogla oteti dojmu da je meni taj kufer asocijacija na život moga muža  i svih nas . 

Kufer = brod, samoća i tuga.

Svaki put kad se pakira uvik istu rečenicu citiram „ Cili jedan život u valižu stane“  i ništa više ne triba ni dodat ni oduzet.

Gledam ja tako zagrljene parove koji se šeću centrom, neki kupuju, neki samo razgledavaju  ali su ipak zajedno i najvjerojatnije nisu ni svjesni koliko su sritni što mogu uživat u tako malim svarima koje nama život  znaće, a na koje mi čekamo mjesecima.

Ne namjeravam  sad  pisati tužaljke i ne očekujem da me razumi netko tko ne živi poput mene (nas) ali fale mi te sitnice na koje drugi ne obraćaju pozornost. Fali mi ruka u ruci, fali mi zajednička kupovina  onih najobičnijih svakodnevnih namirnica.  Nije  meni problem dogurati kolica od spize do auta i ubacit stvari u portapak al kad vidim na kasi sve one parove  i kad vidim muževe  koji nose kese sa spizom  toliko me to pokosi i uhvatim se da sam zavidna na sitnicama. Najradije bih šetala zatvorenih očiju jer protiv sebe ne mogu. Vjerojatno je moja mana to što govorim na glas ono što mislim dok druge žene o tom ne govore i svoje misli skrivaju u sebi. Ono što je nekom normalno i svakodnevno ja to nemam i ja na to čekam. Kako  se nosim sa tim  znam ja najbolje.

Čitam Adrijanove  kolumne, čitam i ovo moje napisano i ponekad mi se čini kao da se opravdavamo drugima  za koju kunu više u takujinu .

Stalno pokušavamo objasniti drugima kako naš život nije bajka i kako je plaća koju zarađuju pomorci premala za  žrtvu koju podnose svi koji žive od nje. Opravdavamo se jer imamo svijest i savjest i jer znamo  što je to teško zarađen novac. Žao nam je svakog poštenog radnika koji  ne živi nego preživljava. A sad vas pitam?? 

Kome se opravdavaju ovi tajkuni kojima  je  kufer = kufer novaca ???

Kome se opravdavaju političari kojima  je kufer = pun kufer dionica i potvrda o članstvima u nadzornim odborima  ??

Kome se opravdavaju menadžeri kojima je  kufer = pun kufer ljudskih sudbina koje će upropastiti  da bi zrgnuli milijune eura ???

Nikom se oni ne opravdavaju i još smatraju da na sve svoje ukradeno, opljačkano,prodilano, zamagljeno, prošvercano, zažmireno, sakriveno, neprijavljeno imaju  pravo  i narod još za iste glasa.

Za to vrime mi se opravdavamo tom istom narodu da nije u redu da nas pomorce harače porezom i da plaćamo zdravstveno koje ne koristimo, a narod uživa u tome da nas ta ista ekipa od harača, koja i njima oduzima,harači i naslađuju se nama jer imamo koju kunu više, a neki od pomoraca ni to i još će za koji dan narod glasat za te iste. Živilo nam hrvatsko domoljublje i savjest!

Stalno se opravdavamo svim onima koji nisu ni svjesni da nama tako malo za sriču triba i da sa kuferom ona odlazi ili dolazi, da je više nema nego što je ima, a mi na nju čekamo i u čekanju nam prolazi život.

U čekanju, asocijacijama, sjećanjima ,bez ruke u ruci i s osjećajem da te čekanje otupljuje i da te sve manje ima tu. Sve manje i manje i dovoljno da stane u valižu od života..

Telefon = tata.

Mirno vam more.