(Pomorski) Zivot je kao lisina

Moran pocet danasnje pisanje sa tuznim prisicanjem na nedavnu tragicnu pogibiju nasega pomorca iz Rijeke, koji je iz Brazila letija prema Europi na fatalnom letu Airbusa A330. Nemogu nego rec da me vata jeza i od same pomisli na takvu zivotnu sudbinu, covika-pomorca koji je sigurno svasta gruboga i lipoga prosa u svome zivotu, ali se ovakvome svome kraju zivota siguro nije nikad nada.

Nemogu a da se nesitin i njegove familije koju je ostavija iza sebe, a taj uzasni sok da voljenoga covika i oca vise nikad nece vidit u zivotu i da je zadnji pojubac i zagrljaj bija onda kad je i isa prosli ugovor na ovi brod sa kojega se sad pokusava vratit doma svojima, tira me istovrimeno i na suze i na bis. Nesmin niti promislit,
ali mogu zamislit kako bi se njegova familija osicala, kad bi ga bar imali sansu pokopat u svome gradu. Ja i moj kolega, prvi kuverte iz Zadra smo odi na brodu ostali u cudu skamenjeni i par dana smo samo pokusavali saznat sa svih strana jeli to mozda neka greska, falsa vist. Ovim putem bi izrazija sucut njegovoj ciloj familiji, premda ja te jude ne
poznajen i niti neznan ocedu li uopce procitat ove moje rici i misli, a nasemu Kapu blazene dubine velikog Atlantskog oceana.
Nije covik zasluzija takvi kraj zivota, muka mi je kad pogine bilo koji covik, dite, zena, starac, a pogotovo koji nas covik i to jos u dalekome svitu i jos moj kolega pomorac. Neznan ca se ovo dogadja da vec jema skoro vise od 3 godine da nema miseca, a da ne dobijamo tuzne visti o sudbinama nasih pomoraca po cilom svitu, pocev od zatvaranja po raznim zatvorima za krive optuznice, do gusarskih i revolucionaristickih otmica od Nigerije, Somalije i ko zna di sve ne, do potapanja brodova, pogibijama nasih pomoraca po brodima i ko zna cega smo se sve naslusali, pa sad do ove zadnje tragedije, koja je prelila pomorsku casu. Znan da je bilo slicnih i cak i gorih slucajeva i prijasnjih godin i za vrime bivse drzave, ja ih se
sican ka mali dicak tih velikih pomorskih tragedija ca su se dogadjale nasin pomorcima, ali nikad nije bilo ovako ucestalo, ka ovih nekoliko zadnjih godina kad te negativne i tuzne visti o pomorcima nikako da prestanu.
Neznan ca se jos triba dogodit, da bi nasa javnost i pogotovo razni utjecajni politicari i trenutna Vlada, sili za stol i poceli malo mudrije i dugorocnije razmisjat o pomorcima i pomorskoj strategiji nase drage domovine Republike Hrvatske, da bi se svi skupa ka drustvo makli i u ekonomskom, etickom, socioloskom i kulturoloskom smislu sa mrtve tocke, bolje rec kada smo se svi ukopali u neki trat za igrat na franje, samo puno dublji, skoro ka neka rupa, pa nemoremo generalno ni naprid ni nazad. Sve me je straj da se nase drustvo i drzava definitivno pritvorilo u planinsku drzavu sa kontinentalnim nacinom razmisjanja, drzavu bez mora i morske politike, pa se uskoro necemo samo smijat kako samo Madjarska mora nema.
Mi nase Jadransko more imamo u posjedu visje od tisucu godin, ali nikad gore se nismo odnosili prema tome nasemu nesritnome moru i judima koji od njega zividu, pa tako i sve gospodarske djelatnosti koje su vezane za more. Zato nam se i dogadjaju ucestalo nenormalne nevere i nevrimena uzduz Jadranske obale i kad triba i kad netriba, bez nekoga uvjerljivog znanstvenog i logicnog objasnjenja, jer smo povridili i postidili sve nase mrtve pomorce i ribare i moreplovce koji su ginuli stoljecima i u nevrimenima i olujama i u pomorskim bitkama za slobodu nasega Jadrana, obale i domovine, te kao da nas sad kaznjavaju i proklinju, jer su bisni na nas ka pasi. Ono ca su oni stoljecima pokusavali ocuvat danas za nas,
za nasu generaciju, nase zaboravljivo i oportunisticko drustvo i politika je u 10ak zadnjih godin, pogotovo nakon zavrsetka Domovinskog rata, krivin procjenama, pogodovanju marginalnim utjecajima pojedinaca i nepostojanjem nacionalne pomorske strategije u svakom smislu na drzavnoj razini, srozalo nas ugled utjecajne pomorske nacije na svitskoj razini na marginalnu obicnu primorsku drzavu, kakvih je danas na desetke drzava na nasoj zemaljskoj baloti. Zadnja 2 stoljeca, pogotovo period 20-og stoljeca, Hrvati ka pomorci i ribari, spadali su medju 6-7 najjacih pomorskih nacija u svitu i bili smo u drustvu sa najbojim pomorcima iz zemalja, ka ca su Engleska, Norveska, Grcka, Njemacka, Svedska, Danska i po utjecajima u svim svitskim pomorskim krugovima, dok su nam velike pomorske sile iz proslih davnih vrimena, ka ca su Portugal, Spanjolska, Italija, Francuska, Nizozemska gledali u ledja. Danas smo mi daleko iza svih, svi su nas prestigli, cak i one drzave koje dugo vrimena nisu imale pojma ni da imaju more, ka ca je Carska Rusija, Indija i dr. Tribat ce nam dugo dugo vrimena da bi se vratili na stare staze pomorske slave, ali je pitanje i ocemo li se vratit, jer nasi razni pomorski strucnjaci i pomorski obrazovni kadar, pa time i politicari, na koje oni imaju veliki utjecaj, ne zele slusati glas profesionalnih aktivnih pomoraca i pomorskih gospodarstvenika, mi smo za njih bleferi, sarlatani, fuseri, amateri i ko zna ca vec sve. A Oni,
niti ne vide, a kamoli da mogu svatit da su svojin pogresnim i staromodnim odlukama i nestrucnim privatnim interpretiranjem relevantnih medjunarodnih ugovora, sporazuma i konvencija vezanim za prava pomoraca i za pomorsko gospodarstvo, koji su vec odavno potpisani od strane drzavnih sluzbi Republike Hrvatske, ali se ne sprovode prema medjunarodnim standardima, otirali puno mladih judi od Pomorskih srednjih skola diljem nase domovine. Pogledajte danas koliko se mladih momaka i cura upisuje u 1. razred
Pomorskih srednjih skoli u ciloj zemlji, svi bi stali u 3 skolska razreda, ca je sramota za svih nas. Jos kad se dogodi svako malo neki pomorski incident ili ovakva tragedija sa pomorcima, ko ce vise od naseg mladog svita uopce razmisjat o pomorstvu i navigavanju? Radje ce ostat doma zivit na roditejskim spalama ili eventualno konobarit po kaficima i sidit isprid ducana sa biricinom u ruci, tamo su puno siguriji.
Nas tanker pluta 50-60 milja od Nigerijske obale, priko puta Lagosa i jos nista neznamo kad cemo dobit poziv za iskrcaj tereta ili u porat na naftni terminal, koji je iskrcajni terminal za 15 milijunski megalopolis Lagos i susidni mu velegrad Ibadan od kojih 5 milijuna svita ili na iskrcajne bove koje se nalaze nekih 20ak milja od obale, a sa kojih naftovod ide u centar
drzave u njezin kontinentalni dio, nekih 400 kilometara udaljenosti, di se nalazi Abuja, glavni grad Nigerije. Zanimljivo je da je ta Abuja novoizgradjeni grad od prije 20ak godina, jer je do tada glavni grad bija prenapuceni Lagos, a bila je projektirana u pocetku za nekih 200 000-300 000 svita, a danas ima oko 2 milijuna svita. Tada je Abuja bila projektirana, po uzoru na neke glavne gradove u drugim svitskim drzavama, ka planski izgradjeni gradovi u unutrasnjosti neke drzave di je stanovnisto bilo previse koncetrirano uz morsku obalu i da bi se dil
stanovnistva priselija, skupa sa odredjenom industrijom i kompletnim parlamentom, predsjednickim i vladinim zgradama i uredima, fakultetima, znanstvenim ustanovama, pustim medjunarodnim ambasadama i sl., a i da bi opet ti gradovi bili moderno projektirani i zbog same prezentacije te drzave prema ostatku svita. Danas najpoznatiji takvi planski rojektirani
glavni gradovi nastali od pocetka 50-tih godina 20-og stoljeca su Canberra u Australiji, Brazilia u Brazilu, Islamabad u Pakistanu, Quezon City na Filipinima ili npr. najmladji od svih Yamoussoukru u Obali Slonovace. Tako smo jedino uspili saznat da Nigeriji fali ovoga tereta, bezolovnog benzina 95, pa cemo se moc nadat da bi mogli poc do kraja sedmice ili pocetkom iduce sedmice na iskrcaj. Govorin to zato, jer trenutno isprid Lagosa stoji, ca na sidru, ca pluta vanka na otvorenom moru i ceka datum ulaska u porat na iskrcaj ili ukrcaj, otprilike vise od 120 brodova (a ko zna koliko brodi ceka isprid drugih nigerijskih luka). Sad cete se Vi pitat da kako to, a nekidan sam svojim proslim pismom skoro sugerira da je Nigerija siromasna zemlja? Nije Nigerija siromasna, ona je prebogata zemlja, a i sami ti pusti brodovi svidoce o tome da se odi trenutno nalazi najvece sidriste brodova u svitu i da se ocito radi o drzavi koja je u ogromnoj ekonomskoj ekspanziji, ali je problem ca se ocito to nacionalno bogatstvo ne rasporedjuje podjednako svim njezinim stanovnicima i u svim dilovima drzave jednako, pogotovo u delti rijeke Niger, di se i nalaze najveca prirodna bogatstva te najmnogoljudnije africke drzave od 130 milijuna svita.
Vrime nam je vrlo dobro, jedino nas dosta valja i ginga mrtvo more sa Atlantskog oceana, nekad zna bit vrlo mirno i neprimjetno, a neke dane je dosadno sporo valjanje s bande na bandu. Uglavnom je sve dobro, imamo vrimena za obavit neke dugo odgadjane poslove i mi u makinji, ali i ekipa na kuverti, a slobodno vrime prikracujemo vatanjem ribe, po koja dubinska grabezljiva barakuda od 7-8 kili, lampuge od isto toliko kili, velikog predatora ca se vec udomacila u nasemu Jadranu vise od desetljeca i nasin ribarima para mrize ciplare i poponice (prica san vam o ispustanju brodskih balasnih voda u nasem Jadranu) ili kako je Filipinci zovu «dorado», zbog zlatkastog sjaja njezine koze. Uvati se pokoja i lignja i
jos neke ribe kamenjarke tipicne za trope, ali nista specijalno, sve je to vec polu-kuvana riba pari da jedes ricnu ili jezersku ribu, jer je temperatura mora oko 29ºC, a Gvinejski zaljev je odi dubok po 2000-3000 metri, pa moremo bit sritni da uopce moremo uvatit koju ribu. Vec danima svake noci ili bar prikraju dana nas oblije pravi tropski pljusak od 2-3 ure trajanja, da doslovno ispere cili brod, bas ka da nebo place nad tragicnom sudbinom putnika iz Airbusa A330, koji je pa u Atlantski ocean na priblizno jednakoj geografskoj visini ka di je i nas
brod, samo na suprotnoj strani oceana, prema zapadu, pokraj dubokih obala velikoga Brazila.
slani pozdrav...

Bruno Pavic
UPH